88. Prolećna izložba 2022. – UMETNOST I DRUŠTVO / 7. april – 30. april 2021.
Prolećna izložba 2022 – UMETNOST I DRUŠTVO
7. april – 30. april 2021.
Izdavač: Udruženje likovnih umetnika Srbije
Za izdavača: Marija Kauzlarić, predsednica Upravnog
odbora
Komitet izložbe – koncepcija i organizacija:
Umetnički savet ULUS-a (2019-2022): Nataša Kokić
(potpredsednica), Jovanka Mladenović, Danilo Prnjat,
Kristina Ristić, Sanja Tomašević
Saradnice na izložbi: Milica Ivić i Irena Ristić
Producent programa ULUS-a: Slobodan Sailović
Tehnička služba: Srđan Matić, Aleksandar Janković
Kamera: Ana Žeželj i Nađa Stanišić
Montaža: Ana Lukač
Fotografije: Milan Kralj, Vladimir Opsenica, Komitet
izložbe i umetnici/e učesnici/e
Dizajn i prelom svog štampanog materijala i vizuala:
Tijana Cvetković
Žiri za nagradu: Milica Pekić (AICA – Srbija), Milica
Ružičić (UO ULUS-a), Miron Mutaović (US ULUS-a)
Podrška: Ministarstvo kulture i informisanja Republike
Srbije i Sekretarijat za kulturu Grada Beograda
Štampa: Standard 2, Beograd
Tiraž: 500
ISBN 978-86-6307-133-9
COBISS.SR-ID 73425161
88. Prolećna izložba 2022. – UMETNOST I DRUŠTVO
Napisao: Komitet Prolećne izložbe 2022.
Otvaranje Prolećne izložbe pod naslovom “Umetnost i društvo” počelo je 7. aprila 2022. godine u 19 časova. Trajalo je 72 sata bez prekida. Tokom tri dana i tri noći, Umetnički paviljon “Cvijeta Zuzorić” bio je prostor druženja i društvenosti. U njemu se živelo i radilo, uz susrete, razgovore, kuvanje, spavanje, tumaranje, pitanja, dobre volje, katkad i sudare.
Nije bilo standardnog postupka selekcije. Umetnici/e su pozvani/e da aktivno učestvuju i da svojim radovima odgovore na pitanja o delovanju u umetnosti, o sopstvenoj poziciji i ulozi spram društvenih zahteva, o vrednovanju i shvatanju umetnosti. Svi radovi su posmatrani i razmatrani kroz niz dijaloških formata, kroz direktne susrete i životne prakse, uz akcije koje su se izvodile u samom prostoru.
Tokom ovog dugog i velikog otvaranja, teško se disalo. Utisci su se brzo smenjivali, prateći lanac događaja koji je tekao bez prekida, jedan za drugim. Neki ljudi su bili veoma aktivni, učestvovali su u svemu, a otvaranje su pretvorili u pravi pogon prakse, ne samo umetničke. Neki su dolazili samo da pronađu i sačuvaju svoje mesto, brinuli se ili čak ljutili zbog pomeranja radova. Bilo je i onih koji nisu mogli da se uključe ali su dolazili ponekad, pisali poruke, pratili posredno. Pojedini su tumarali od jedne do druge članice Komiteta, brecajući se: “Ko je ovde glavni?” Izbrisani su glavni, o odnosima se govorilo skupa. Govorilo se dok lupaju čekići, dok ima smeha i mljackanja, dok je bučno i dinamično; ništa se nije zatvaralo, niti završavalo. Ljudi su bili najvećim delom budni, malo se spavalo, sve što se dešavalo bilo je vrlo zahtevno. Tražilo je ulaganje i aktivitet. Kroz relacije izrastali su novi vidovi kolektiviteta, dok su se istovremeno i izvodili. Nije bilo hijerarhije. Bilo je odgovornosti. Nije bilo ukidanja individualnosti. Bilo je novih odnosa, transindividualnih – nastalih na osnovu zajedničkog ali bez ukidanja ličnog. Velika grupa se sve vreme pravila i prepravljala, onda razbijala i opet sastavljala, kao mikro-društvo u nastajanju, u bezvlašću, i sve vreme u ekspediciji.
Pitanja koja je Komitet Prolećne izložbe 2022 postavio pred sve uključene bila su: Može li se društvena promena postići sada i ovde – uz, u, sa ili bez sveta umetnosti? Kako danas, iz postojećih duboko korumpiranih odnosa, koji dominiraju (umetničkim) svetom i sive zone tržišta, koji reprodukuju kompetitivne odnose i društvenu nejednakost, napraviti ovaj prvi nesigurni iskorak u pravcu solidarnosti i zajednice (i ne bez svesti o mogućim stranputicama, nedoslednosti, nepotpunosti, ćorsokacima i greškama)? I menjaju li se umetničke prakse spram političkih i društvenih nužnosti?
Kako pristupiti svim ovim pitanjima?
Za početak, odustati od diktata prezentacijskih režima, od prevlasti navike i okvira u kojima smo vaspitani. Individualne umetničke prakse staviti u odnos, jedne spram drugih, ali ne na onaj ustaljeni način kustosiranjem “odozgo” i pukim rasporedom dela po izložbenom prostoru nego zajedničkim traganjem za srodnim i društvenim unutar tih izdvojenih praksi. Tek na osnovu uzajamnosti i međusobnog ukrštanja pristupiti postavci izložbe, tačnije neprekidno tragati za izložbom. Ostaviti sve otvorenim, bez tačnih odgovora, samo uz niz postavljenih pitanja koja su vezana za trenutni institucionalni poredak polja umetnosti i odnose moći unutar istog, uz njihov pretres i propitivanje kriterijuma vrednovanja samog umetničkog rada, ali mišljenog iz polja prakse. Ova praksa ne podrazumeva samo predstavljanje već realizovanih i završenih radova umetnika i diskusije o njima na teorijskom nivou, mada uključuje i to, nego i suživot samih umetnika, bolje upoznavanje, zajednički rad u nastajanju dela, promišljanje sopstvenog rada i sopstvenog dela u korelaciji sa svim dnevnim nužnostima koje život sa sobom nosi (spavanje, nabavka, spremanje hrane, čišćenje prostora, briga o osnovnim potrebama). Ona obuhvata i nove kolaboracije, širenje družine, deljenje brige. Razumeti solidarnost kao životnu potrebu, kao nužnost – ne kao ideal! Sledstveno, uključiti i druge ljude. Senzibilisati sredinu za potrebu propitivanja ustaljenih obrazaca i hijerarhija koje postoje u svetu umetnosti, koliko i u svetu života. Umetničke prakse okrenuti ka društvu, otvoriti ih za dalje pomake. Nisu ti pomaci samo koncepcijsko-organizacioni već najpre politički. Ako relacioni konstrukti koji su nastajali kroz sumnju i neizvesnost pronađu svoj ishod u ekonomskim alternativama i zajedničkoj borbi, Prolećna izložba će dobiti svoj puni smisao.
Drugim rečima, Komitet izložbe je preuzeo odgovornost za uvođenje i izvođenje praksi neizvesnosti u postojećem okviru Prolećne izložbe. Oslanjao se na principe relacionalnosti i brige, u pokušaju da otvori prostor za sumnje i tumaranje u mraku, u kojem se našao zajedno sa svim učesnicima i publikom. Komitet je unapred pristao da će mnogo poznatog nedostajati, kao što je reprezentacijska celina koju je moguće sagledati na pravilan način, do kraja postavljeni radovi i legende. Ovakav izazov je shvaćen kao zahtevan, ali vredan i nužan i u okviru umetničkih praksi, kao i šireg društvenog i političkog horizonta. Pokazalo se da se ovim onemogućuju ili bar komplikuju različiti aspekti Izložbe kao što je na primer valorizacija, nagrađivanje i donošenje jasnih vrednosnih kriterijuma. Upitno je da li je ovo dobro ili loše, a možda nije ni važno onoliko koliko nam se sada čini da jeste. Mada jeste uzbudljivo sve dok pitanje vrednosti temelji naredno ili naredna proleća.
Okuplja se Društvo. Svi su pozvani!